Život prolazi. Uvijek se smjenjuju prošlost i budućnost. Ljudi umiru i rađaju se. Ne poznajem još ni jednog koji je ostao vječan. Svaka sadašnjost govori da je najgora do sada. A naša, da li je ona najgora od najgorih?
Vjerovatno je, vrijeme u kojem živimo najinteresantnije. Vrijeme u kojem se demokratija i sloboda zloupotrebljavaju. Stavljaju se znaci jednakosti između njih i manipulacije. S ciljem manipulacije i nasilja nad čovjekom i njegovim planovima, ciljevima, stremljenima. Vrijeme u kojem se nasilje spriječava nasiljem, sloboda neslobodom, znanje neznanjem.
U tome svemu najbolje oružje postaju laž, strah, podjeljenost. Strah postaje možda i najbolji način kontrole. Radi straha ljudi pristaju na sve, gube kritičko razlučivanje, bojeći se onih glavnih. Velikih ljudi nenahranjenog ega. Takvi ne sežu za način održavanja svoje moći. Jer ona im postaje sve u životu. Eliksir života. Laž kao oružje nikada nije bila izaržajnija. I najviše korištena. Vrlo je bitno znati manipulirati da smo svi jednaki. Iako znamo da si neki jednakiji od drugih, naglašavajući MI-ONI. “U vremenima univerzalnih laži, izražavanje istine je revolucionarni potez”.
U vremenu kojem živimo govoriti istinu i slijediti pravilan put je luksuz. Ne znam da li sam više optimista ili ne. Realista?! Ne znam. Znam da se moramo probuditi. Ne smijemo zaboraviti ko smo i šta smo. Ostati normalni u nenormalnoj igri života. Mi smo sebi najveći neprijatelji. Shvatiti da je moć i vlast prolazna. Pa i najveći, oni koji su mislili da su najveći su u jednom trenutku pali. Mijenjanje sebe je jedino što može promijeniti nešto. Shvatimo da biti zao i nije neka titula. Hraniti ego ponižavanjem drugog i nije neka titula. Poštovati sebe, svoje znanje, vještine, bez obzira na sve. Nikakvi novci, nikakve titule ne mogu zamijeniti lijep san. Vrijedi biti drugačiji, vrijedi onoga trenutka kad u letu zaspeš, dok ti glava još ni ne takne jastuk! Vrijedi onda kada vrtiš film svoga života i shvatiš da nisi uzrok ničijih suza, lošeg sna i misli.
“Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset hiljada godina.”
Napisala: Nađa Čelebić, magistrica komunikologije, dobitnica Povelje Univerziteta u Sarajevu.