Thank you for bringing me back home
Počevši od septembra prošle godine, pa sve do unazad dva mjeseca, ovo je bila najteža godina dana u mom životu. Bila je to godina ispunjena gubitcima i borbama. İzgubila sam toliko toga, toliko njih i samu sebe. Borila se sa sobom, drugima i vjetrenjačama. Doslovno krvarila, padala, posrtala i posustajala. Nekad je boljelo do te mjere da je duša naglas vrištala. A tada je tu bilo i onih koji su ostali, poslije svega i pored svega, uz mene kao bedemi. Ti ljudi su mi sami anđeli čuvari na ovoj, ponekad teškoj kao mora, zemlji. İ koliko god su na svojim leđima vukli dio mog tereta, na kraju dana sam ja bila ta koja se sama morala izboriti s istim. Nekad sam se borila s osmijehom, vrlo često sam to radila plačući, nebitno gdje sam bila, s kim i ko je bio oko nas. Jer na koncu svega, kako su me moji prijatelji prozvali, ja sam osoba emocija i ako nešto na ovom svijetu stvarno ne znam-to je glumiti emociju. Na tom putu previranja, zaboravila sam i sama ko sam. Fizički sam tu, moj lik je isti ali moja duša i moj pogled u očima nije bio isti. Tražila sam se, danima i noćima ali bezuspješno. A onda sam se trgnula i odlučila učiniti nešto za sebe. Rušilo se sve oko mene, čitav svijet je (bio) u haosu a ja sam odlučila da odem. Onog momenta, prije dva mjeseca, kad sam nogom kročila u avion, znala sam da radim pravu stvar. _____________________________________________
Tokom, skoro, 24 godine mog života, more mi je bilo odmor, kratka pauza, za napuniti baterije za ostatak godine. Oduvijek sam se ja njemu vraćala. A nisam ni bila svjesna da će jednog dana, jedno more, mene vratiti meni.
Ovo more me vratilo. Došla sam mu sa željom da spašavam živote ugrožene vrste koja izumire a zapravo su ovo more i ta vrsta spasili mene. Ovo more me podsjetilo ko sam ja, sa svakom kapi vode kojom me okupalo, utkalo je u mene dio sebe zauvijek.
_____________________________________________
Biti ćeš mi podsjetnik da ti, dok sam živa i dišem, budem zahvalna što sam se zahvaljujući tebi ponovo zavoljela. Jer, tako je bitno voljeti sebe. Hvala ti što sam pored tebe iznova naučila kako se živi kad si sam. Godinama unazad meni je to bila nepoznanica, prirodno mi je bilo sve na svijetu raditi udvoje. To mi je ujedno bio i najveći strah, biti sam i kao takav živjeti svakodnevnim životom sve što isti sa sobom donosi.
Zauvijek ćeš mi biti podsjetnik koliko sam mogla a nisam ni znala da mogu. Biti ćeš mi podsjetnik na činjenicu da sam morala izgubiti sve što sam izgubila jer sam to gubila da bih se sebi samoj vratila.
Hvala ti jer poslije tebe više nikad neću biti ista.
Thank you for being my home, thank you for bringing me back home. 🦋
Dženana Čustović – ESC volonterka